Zašto je Povijesni Revizionizam Potreban Kada su Povijest Pisali Totalitarni Režimi, ali i Kada Postaje Opasan
molly9
7 min read
Uvod: Povijest, istina i moć
Povijest je više od pukog niza datuma, bitaka i imena. Ona je temelj kolektivne svijesti jednog naroda – način na koji društvo razumije sebe, svoje podrijetlo, vrijednosti i identitet. No, povijest nije uvijek objektivna.
Kroz stoljeća, ona je često bila alat moći, oblikovana perom pobjednika i u tišini gubitnika. Posebno u 20. stoljeću, totalitarni režimi – bilo da su fašistički ili komunistički – koristili su povijest kao instrument kontrole i legitimizacije vlasti.
U takvim okolnostima, pitanje revizionizma postaje ključno:
Ako su povijest pisali oni koji su gušili slobodu mišljenja, može li se onda istina otkriti bez njezine revizije?
Odgovor je jasan – da, revizionizam je potreban. Ali samo ako je znanstven, dokazima potkrijepljen i moralno pošten.
Jer kada revizionizam prijeđe granicu i postane ideološki alat nove laži, onda on ponovno služi moći, a ne istini.
1. Povijest pod cenzurom: kako su totalitarni režimi oblikovali narativ
Komunistički model povijesti
Komunistički režimi u 20. stoljeću – od Sovjetskog Saveza do Jugoslavije – izgradili su čitav sustav kontrole nad povijesnim sjećanjem.
U SSSR-u, Staljin je osobno uređivao povijesne udžbenike, brisao imena iz fotografija i “nestajao” neistomišljenike i iz knjiga i iz života.
U Jugoslaviji, povijest je bila centralizirano sredstvo oblikovanja “bratstva i jedinstva”, u kojem se nije smjelo govoriti o temama koje bi mogle “narušiti mir”.
Tako su Bleiburg, Križni put, Goli otok, progoni političkih protivnika i vjerskih zajednica bili desetljećima izbrisani iz javnog prostora.
Tko bi ih spomenuo – završio bi u zatvoru, ili na margini društva.
Povijest kao propaganda
U školama se učilo ono što je Partija odobrila.
Filmovi, novine i udžbenici veličali su revoluciju, Tita, NOB i ideju “socijalističkog čovjeka”.
Svaki pokušaj drukčijeg pogleda bio je označen kao “reakcionaran”, “neprijateljski” ili “fašistički”.
➡️ U takvom sustavu povijest nije bila znanost, nego oružje ideologije.
2. Zašto je revizionizam potreban
Oslobađanje od mitova
Kada režimi padnu, njihova povijest obično ostane.
Zato je revizionizam nužan čin oslobađanja istine – skidanje slojeva ideološke prašine s činjenica.
U bivšim komunističkim zemljama to znači preispitivanje svega što je desetljećima bilo “zabranjeno misliti”.
U Hrvatskoj je revizionizam otvorio raspravu o:
- Bleiburgu i Križnom putu,
- logoru Goli otok,
- komunističkim čistkama nakon rata,
- te o režimskim falsifikatima i prešućenim žrtvama.
U Poljskoj je otvoren slučaj Katynske šume, gdje je sovjetska tajna policija NKVD 1940. pogubila više od 20.000 poljskih časnika.
SSSR je desetljećima tvrdio da je za masakr odgovoran Hitler, sve dok 1990-ih arhivi nisu otkrili istinu.
U Njemačkoj Demokratskoj Republici (istočnoj Njemačkoj), revizionizam je pomogao otkriti razmjere nadzora, uhićenja i mučenja koje je provodila tajna policija Stasi – nešto o čemu se desetljećima šutjelo.
3. Znanstveni revizionizam – temelj slobodne historiografije
Znanstveni revizionizam znači ponovno čitanje povijesti uz pomoć:
- novih izvora (otvaranje arhiva, svjedočanstva, dokumenti),
- interdisciplinarnih metoda (forenzika, sociologija, politologija),
- te slobodnog znanstvenog dijaloga.
To nije “brisanje” stare povijesti, nego dopuna i ispravak.
Primjerice, istraživanja o Golom otoku tek su nakon 1990. otkrila stvarni opseg logora, brutalnosti i broj žrtava.
Tek tada su povjesničari mogli prikazati potpuniju sliku jugoslavenskog sustava represije.
To je pozitivni revizionizam – vraćanje ljudskog dostojanstva prešućenima.
4. Kada revizionizam prelazi u ideologiju
Nažalost, u društvima koja još nisu sazrela za objektivno suočavanje s prošlošću, revizionizam lako postaje nova propaganda.
Umjesto da traži istinu, on stvara novi mit – suprotan starome, ali jednako iskrivljen.
Tako se u nekim zemljama pojavljuju pokušaji da se:
- relativiziraju fašistički zločini,
- promiču “patriotske” verzije totalitarnih pokreta,
- ili da se povijest koristi kao oružje u suvremenim političkim borbama.
➡️ Takav “revizionizam” ne donosi istinu, nego produbljuje podjele i instrumentalizira sjećanje.
U Hrvatskoj se to vidi u polarizaciji oko Drugog svjetskog rata – gdje jedni brane komunističke zločine, a drugi idealiziraju ustaški režim.
U stvarnosti, nijedan totalitarizam nema moralni legitimitet – i svaki zločin, bez obzira na zastavu, mora biti jednako osuđen.
5. Povijesni revizionizam u postkomunističkoj Europi
Hrvatska
Nakon 1990. otvaraju se arhivi, objavljuju svjedočanstva i dokumenti koji mijenjaju percepciju jugoslavenske povijesti.
Revizionizam je omogućio da se javno govori o Golom otoku, montiranim procesima, političkim zatvorenicima i poslijeratnim likvidacijama.
Poljska
Poljska je primjer zemlje koja je kroz znanstveni revizionizam vratila dostojanstvo tisućama žrtava komunizma.
Otkrivanje istine o Katynskoj šumi, Varšavskom ustanku i zločinima Staljina bilo je temelj nacionalne katarze.
No i tamo su se pojavile tendencije da se “uglađuje” vlastita povijest, umanjujući mračne epizode.
Njemačka (DDR)
Nakon ujedinjenja, Njemačka je otvorila arhive Stasija.
To je bio pravi model transparentnog revizionizma – milijuni dokumenata postali su javno dostupni, što je omogućilo dubinsko razumijevanje represije u DDR-u.
Njemačka je time pokazala da samo istina vodi pomirenju.
6. Povijest nije dogma – ona se stalno mijenja
Povijest nije sveta knjiga, nego živa znanost.
Ona se mijenja s novim dokazima i širim razumijevanjem konteksta.
Zato je znanstveni revizionizam prirodan – baš kao što se u medicini ili fizici teorije mijenjaju s novim otkrićima.
No, ako revizionizam postane alat moći – on prestaje biti znanost i postaje ideološko oružje.
7. Uloga obrazovanja i medija
Da bi društvo razumjelo razliku između istine i manipulacije, nužno je:
- obrazovanje koje potiče kritičko mišljenje,
- slobodni mediji koji istražuju bez straha,
- i otvoreni arhivi dostupni svima.
Bez toga, revizionizam se lako pretvori u “reality show prošlosti” – pun emocija, praznih parola i lažnih junaka.
8. Moralna dimenzija povijesti
Revizionizam nije samo pitanje podataka, nego i moralne odgovornosti.
Kada društvo priznaje vlastite pogreške i zločine, ono jača svoje moralno tkivo.
Kada ih poriče, truje budućnost.
Ispraviti nepravdu prema prešućenim žrtvama znači vratiti ljudskost povijesti.
Ali pokušati “opravdati” zločine pod izlikom revizionizma znači ponovno ubiti istinu.
Zašto onda hrvatski političari istiću da nisu za povijesni revizionizam
Odlično pitanje — i vrlo složeno, jer u sebi nosi i političku i moralnu dimenziju.
Kad hrvatski političari ističu da nisu za povijesni revizionizam, oni to najčešće govore u negativnom, pejorativnom smislu tog pojma — dakle, misle na iskrivljavanje povijesti, a ne na znanstveno preispitivanje činjenica.
Evo objašnjenja po slojevima:
🔹 1. Politička osjetljivost teme
Hrvatska je izašla iz 20. stoljeća obilježenog dvama totalitarizmima — fašizmom i komunizmom — te ratovima i dubokim podjelama.
U takvom kontekstu, svako preispitivanje povijesti (posebno Drugog svjetskog rata, NDH, Jasenovca ili partizanskog pokreta) vrlo lako postaje politički eksplozivno.
Zato političari, da bi izbjegli optužbe da „relativiziraju zločine“, naglašavaju da nisu za revizionizam, jer taj izraz u javnosti često znači negiranje zločina ili umivanje povijesno dokazanih činjenica.
🔹 2. Razlika između znanstvenog i ideološkog revizionizma
- Znanstveni revizionizam – nužan je i zdrav; povjesničari stalno otkrivaju nove dokumente, svjedočanstva i reinterpretiraju događaje.
👉 To nije negiranje povijesti, nego njezino dublje razumijevanje. - Ideološki revizionizam – koristi se za manipulaciju prošlošću u političke svrhe.
🔹 3. Strah od međunarodnih reakcija
U političkoj komunikaciji, izraz „revizionizam“ nosi međunarodno negativnu konotaciju jer se povezuje s negiranjem holokausta i nacističkih zločina.
Zato, ako bi hrvatski političar rekao da „podržava revizionizam“, bez objašnjenja bi mogao ispasti simpatizer ekstremne desnice — što je politički vrlo rizično, osobito u EU kontekstu.
🔹 4. Politička kalkulacija i dvosmislenost
Mnogi političari izbjegavaju precizno govoriti o „reviziji povijesti“ jer bi time morali zauzeti jasan stav prema osjetljivim pitanjima:
- zločinima komunizma nakon 1945.,
- Bleiburgu i Križnom putu,
- ustaškim logorima i simbolima.
Zato se često pozivaju na opće fraze tipa „nismo za revizionizam, ali želimo istinu“, što im omogućuje da ništa konkretno ne kažu, a da zadovolje obje strane javnosti.
🔹 5. Srž problema
Pravi problem nije u samom pojmu revizionizma, nego u nedostatku povjerenja u institucije i povjesničare.
Dok god je povijest u Hrvatskoj sredstvo političke borbe, a ne znanstvena disciplina oslobođena ideologije, revizionizam će biti tabu tema.
Zaključak: Revizionizam kao nužnost
Revizionizam je neizbježan i potreban u svakoj slobodnoj civilizaciji.
Bez njega bismo i dalje živjeli u stvarnostima koje su nam drugi ispisali — u tuđim narativima i lažima.
Ali revizionizam mora biti odgovoran čin – ne poricanje, nego traženje istine.
U društvima koja su preživjela totalitarizam, to znači suočiti se s vlastitim sjenama, ne stvarati nove.
Zato, kad govorimo o povijesnom revizionizmu, moramo razlikovati dvije riječi koje često stoje zajedno, ali znače suprotno:
- manipulacija – koja koristi prošlost za moć,
- i istinoljubivost – koja koristi prošlost za razumijevanje i mir.
Jer povijest nije ni crna ni bijela — ona je složena, bolna i ljudska.
A samo oni narodi koji imaju hrabrosti pogledati u sve njezine nijanse mogu graditi budućnost koja počiva na istini, a ne na mitovima.
